|
Prva strana Shop Igalo Smjestaj Eurooglasi
Diskusije
Foto albumi
Radio uživo
MP3
Email adresar
Midi
KK Iskra
O Bugojnu
BU chat
Linkovi
Telefonski imenici
TV i Vijesti
Kontakt
Dodaj u favorites
YU najbolji
Shop Igalo Smjestaj Eurooglasi
|
|
Autor:
Milan Jandrić –
Miki
Malo mi je neobično da pišem o Bugojnu sa ove
daljine, kao o nečemu davnom i
maglovitom, a opet nema dana da ne pomislim na taj grad i tu zemlju iz koje sam iznikao i koju hoće da amputiraju iz mog tkiva i da mi kažu da to više nije moje ili da to više nisam
ja. Nakon svih ovih ljeta još uvijek sebe zovem Bugojancem i srećem ljude koji isto to rade ma kuda krenuli (a ima nas na sve strane svijeta - čini mi se nema države dje nas
nema). Ma koliko se trudili da ljudima objasnimo šta je taj grad bio i zašto smo tako prokleto vezani za
njega, nekako ne uspijevamo, zar tako mali grad može biti tako šarmantan i imati takav duh da Bugojanci ne prestaju pričati o svom
Bugojnu? I šta je to u stvari sa tom zemljom koju zvašmo našom i volišmo
je, i jedni druge. Nekad opet mislim je li moguće da teritorijalna pripadnost bude tako jaka da malo drugih stvari može ugroziti veze između dva prava Bugojanca (ma šta to značilo). Imao sam prilike vidjeti Bugojance različite nacionalne pripadnosti kako sjede i
'teferiče' kao da nikad nisu ni otišli iz grada. To se valjda naročito odnosi na nas pečalbare: što si dalje veća vatra u tebi pali taj osjećaj pripadnosti
(kažu ako 50 ljudi u kafani tvrdi jedno, a samo jedan tvrdi suprotno - onda budi siguran da si u Bugojnu - i još jedna stvar - onaj jedan je obično u
pravu). Drugi opet kažu da je Bugojanski izraz za četvorku - čvrka, dobar znak da je u pitanju originalni
Skopljak. Uvijek imam potrebu da napišem nešto o Bugojnu ili pismo nekom
Bugojancu, a onda kad počnem samo bi plak'o i tužak'o kako mi sve nedostaje i raja i čarsija i sve one naše čaršijske budaleštine i ... i opet bi počeo nabrojavati bisere i sve one kretene koje tako volih i još
volim... Najteži trenutak mi je u svemu preduranom bio kad sam čuo čika Neđu Bilkića da pjeva
'onu našu' i kad desetak odraslih ljudi počnu plakati k’o mala djeca i kako onda da se prestanem pitati šta je to taj grad tamo negdje tako daleko a još uvijek u srcu i zašto nam toliko prokleto puno znači i ako jednog dana budem ponovo šetao ulicama koje me podigoše i naučiše prvim tučama i svađama i ljubavima kako da nekom objasnim koliko mi znači i koliko me boli da budem
Bugojanac!
|
|

Upišite
se u Bugojanski adresar - najbolji način da vas drugi nađu
na internetu
|